Psihički razvoj djeteta u maminom stomaku

Psihički razvoj djeteta u maminom stomaku

Psihomotorni razvoj djeteta počinje još u intrauterinom periodu, kada se odvija intenzivni anatomski, a potom i funkcionalni razvoj nervnog sistema.

Veći dio razvoja čula i pokreta odvija se u drugoj polovini trudnoće, tako da novorođenče u trenutku rođenja ima razvijene osnove reagovanja na čulnu i motornu stimulaciju. Teško je utvrditi pokazatelje začetaka psihičkog života fetusa, ali se refleksni pokreti javljaju u četvrtom mjesecu.

Od euforije do ozbiljnosti

Od trenutka kada saznaju za začeće budući roditelji prolaze kroz karakteristične faze u kojima se pripremaju za roditeljstvo. U početku su euforični, no ubrzo nakon „prvog naleta“ dolazi svijest o velikoj odgovornosti i neophodnoj zrelosti za ovaj životni zadatak. Tokom ove faze oba partnera preispituju svoje djetinjstvo, karakteristike svojih roditelja i razmišljaju o tome kakvi bi roditelji željeli da budu. Jedan od važnih trenutaka u trudnoći javlja se najčešće između 16. i 20. nedjelje, kada buduća majka osjeti prve pokrete svoje bebe. Pokretanjem fetus na izvijestan način „podsjeća“ buduće roditelje na sebe i svoje postojanje, podstiče ih da intenziviraju pripreme za njegovo rođenje. Tada počinje razvoj svijesti o bebi kao izdvojenom biću. Trudnica stvara sliku budućeg djeteta, koja je vrlo često idealistična, i ponovo prolazi kroz proces preispitivanja sebe, pa je smjena euforičnog raspoloženja sa periodima tuge česta tokom tog perioda. Strahovi su učestaliji. Takođe, u ovoj fazi često se javljaju snovi o savršenom dječaku ili djevojčici, kao i svijest o preferenciji pola. Tokom posljednjih mjeseci trudnoće budući roditelji sve realističnije doživljavaju svoju bebu. U toj fazi domovi se preuređuju, kupuju se stvari za bebicu, biraju imena. Oba roditelja su u velikoj mjeri upoznata sa procedurama prije i nakon porođaja. Širi porodični krug sve je uključeniji u iščekivanje prinove.

Uticaj maminih emocija na psihički razvoj djeteta

U periodu trudnoće većina žena razmišlja o tome da li i na koji način njeno emocionalno stanje utiče na razvoj bebe. Tjelesne, odnosno hormonske promene kroz koje trudnica prolazi jedan je od razloga što se trudnoća naziva „drugo stanje“. Povišena ili neujednačena emocionalnost čest je prateći efekat trudnoće. Svaka emocija koju doživljavamo, bilo prijatna ili neprijatna, ima psihološku, fiziološku i ponašajnu komponentu. Putem fiziologije trudnice, tj. putem krvotoka, njene emocije se prenose na fetus. To se odnosi i na prijatne, kao i na neprijatne emocije. Naravno, to ne znači da žena tokom trudnoće treba da bude pod staklenim zvonom, da bježi od neprijatnih emocija, jer oni svakodnevni stresovi koje doživljava i prevazilazi ne ostavljaju trajni trag na njoj, pa ni na njenoj bebi. Međutim, hroničan stres (partnersko ili porodično nasilje) ili jaka trauma (saobraćajna nesreća, napad, prirodne nepogode...) mogu dovesti do drastičnog povećanja hormona stresa  u organizmu, što dovodi do povećane pokretljivosti fetusa i „fetalne panike“. Nakon rođenja ove bebe su često hiperaktvne, a mogu imati i poremećen metabolizam. Naravno, važi i obrnuto, sve ono što uvodi trudnicu u prijatna osjećanja opuštenosti, ljubavi, nježnosti, takođe se preko krvotoka prenosi na bebu. Zato se trudnicama i savjetuje da biraju aktivnosti koje im prijaju (slušanje muzike, boravak u prirodi i sl.), kao i da traže podršku u bližem okruženju (partner, bliža i dalja porodica, prijatelji...). Sve su ovo važni izvori prijatnih osjećanja koja će budućoj majci a i bebi mnogo značiti na pragu rođenja.

Autor teksta: Slađana Đorđević, master psiholog, sertifikovani psihoterapeut

Stručni saradnik Škole roditeljstva Nada Lazć